Sem Vama koji se „ulažete“ za bošnjačku BiH, sem vama kojima je „pravo ime“ draže od osmijeha komšije i vama kojima je bašluk draži od onoga čiji je.
Pita me danas kći, ponukana mojom i hanuminom pričom:
Ko je taj čovjek, babo, koji je naplatio popravku računara jednu marku?
I ispričam joj priču o momku kakav se može naći u svakoj bosanskoj i hercegovačkoj mahali, ulici i šoru. Ispričam joj priču o djetetu, momčiću koji je sa 17 nepunih uzeo pušku. Da brani BiH, da brani pravo čovjeka da bude musliman, katolik ili pravoslavni ili nešto drugo ako hoće ili ne bude išta od toga ako neće. Pita mene djevojčurak moj onda kako je, babo, on znao da se zato bori. Kažem joj onako kako sam od njega čuo priču: Bili oni drugi, bili ovi naši, priča mi on, a ja kćeri prenosim poslije. Plave me oči, i njegove i njene motre i prate, jedne mutne od bola i Lexiliuma, druge mutne od plača i tuge. Oni drugi hoće da nema moje rijeke i moga mosta, ovi naši hoće da odbrane i jedno i drugo, da i dalje bude zajednička rijeka i most preko nje. I to je to, kaže, oni su pucali bio si i ti tu, a ja pušku nosio, bio i borac i drugar.
Znam, kažem, dolazio sam tamo u tu tvoju četu, pisao o vama. Sjećam se, kažem mu, da su mi rekli da si bio i najmlađi komandir interventnog voda, da si trebao ići iz grada da se školuješ za oficira. Nisam, kaže, htio. Ko će bola raju ostaviti, još kad je poginuo rahmetli, ..., onda me strah uhvatio da će mi svi izginut ako odem. Rekao sam da neću, ljutili su se, ali ja sa rajom ostao. Ostao i opstao, niko mi nije ni poginuo više, dok sam bio tamo komandir voda, a poslije... ma nećemo se vraćat kaže i odmahnu, otpuhnu dim sa neprestano upaljene cigare, protrlja oči opečene dimom i okrenu priču.
Eto takav je čovjek, kažem joj, i nastavljam priču o Mehi. Ime i nije važno, ali je pravo naše mostarsko, premda prezime nije, ali ko se je jednom Radobolje napio ovdje je zavazda ostao kao da je i postao. Taj i takav Meha poslije rata, izborio se za pravo da radi, a u školu nije htio, jer nije mogao sjedit pred onim koji su bježali od njega i njegovih vojnika u sigurnost podruma i zamandaljenih avlija. Nije htio, ni mogao, bojao se šta će im reći i šta će im uraditi, kad se približe godišnjice pogibija prijatelja i saboraca.
Dobio je onda Meha posao u rođaka, došao rođo iz izbjeglištva, donio dva računara, jedno auto i nešto para. Tek toliko da može platit nekoliko iftarskih večera i nekoliko tura u kafani. I zajagmio rođo posao na obnovi, Meha malo crtao, računare popravljao i zavolio, malo rođi vozač bio. Vozački nije nikada položio, ali njega svi u MUP-u znaju, što iz rata, što od poslije sa proslava i utakmica.
Meha se voli pobit, volio, a ne voli više. Dijete rata, naučio udarit brzo, prvi i neočekivano. Udari na šestoricu, sedmoricu, ako dobace curi, ja njegovoj ja tuđoj, ili ako barnu u one što ih Meha smatra slabijim. Na utakmicama ulijeće samo kad njegovi dobijaju degenek, ja od murije, ja od tuđih, kad uleti o svom se jadu zabave da ga obore na zemlju, a u to se i tuča smiri i ih sve pohapse. I tako Meha sedmicom radi, a vikendom po zatvorima spava. I to je tako išlo 6 – 7 godina, dok ga jednom posao i rođo ne odvedoše u mjesto u kojem su se njegovi navijači i raja pobili sa navijačima domaćeg tima i izdegenečili između ostalih i sina lokalnog moćnika.
Ušao Meha sa rođom u kancelariju, pa ih onda odvezao u kafanu, a tamo im se pridružio i sin moćnika, još modar od degeneka, nije ništa rekao, jelo se i pilo čitavo popodne i do kasno u noć. Za par dana Mehu rođo zove i kaže mu da ga mora otpustit, da mu posao u ... zavisi od toga, a velike su pare u pitanju. Meha onako junački i pošteno prihvati rođinu odluku, jer rođo ima dvoje djece u Njemačkoj, jedno je Mehin vršnjak, drugo i malo starije, oboje se školuju, rođo i njih baš kao i Mehu na grbači drži. Nije se naljutio, ni sad nije ljut, jer rođa je bio čo'jek, dao mu je posao i pošteno ga plaćao, doduše nije mu osiguranje išlo, ali to je Meha kriv jer nije, kaže školu završio, a rođakova firma ima sistematizaciju, a i oni u PIO-MIO, rekao mu rođo, nisu htjeli da čuju.
Ostao je tako Meha nakon 7 godina bez posla, ali i bez škole, a i bez prava na naknadu za demobilisane jer se nije na vakat prijavio na biro. Ja znam doduše i još neke priče o rođi, Mehu je iskoristio bolje nego Meha sebe, jer ga je svugdje gurao uza se i predstavljao kao najmlađeg i najhrabrijeg borca iz Mostara. Vodao go po sjelima i iftarima, napijao ga tamo gdje se pilo i najedao tamo gdje se jelo, o babi mu i materi brinuo nije, jer eto davao je Mehi kao i svojoj djeci dok Meha nije sam pljunuo u svoju nafaku. Ta nije on kriv što je Meha u ratu poludio, postao agresivan i udarljiv.
Prve dvije, tri godine, Meha je tražio posao uporno, živio je skromno od babine invalidnine i majkinog šivanja i čišćenja komšijskih avlija i tuđih kuća. Djevojku je našao i trudio se, tražio posao, zaradio bi tu i tamo ponešto ali tanko je mogao posao nać. Para za završetak škole nema, a raja iz rata manje više isto kao i on zalegli i bez posla, ili rade nešto što bi i on mogao radit. Zna Meha i komadante i komandire, i oni njega znaju, ali ga kaže sramota pitat, jer vidi koliko je raje bez posla i to dobre raje sa linija, a oni i djecu imaju, đe će on prije njih. Invalidninu baš kao i ratni staž, nit je gonjao, nit izgonjao. Prije tri, četiri godine je prestao i posao tražit, hoda od kuće do kuće, popravi računar tu i tamo, samo raji jer više nije siguran da je dovoljno čovjek da se pojavi svakom na oči.
Kad popravi računar, onda mu, kaže najgore, jer ne zna koliko bi naplatio. Kako ću, kaže, njemu naplatit? Pa mi kaže ime koje mene odmah vrati u '92 - '95. Ta znaš li ti koliko mi je puta došao na smjenu i koliko smo se puta i napili i napričali, ono pravo, poslije.
I bio je došao na dobar glas jedno vrijeme, imao je i zarade, sve dok nije naletio na nakvog „podrumaša“. Kad je završio popravku, pitao ga gazda koliko je dužan, a Meha mu rekao, onako kao svaki čovjek ponosan na nam i iman, a kad radi nešto da preživi. „Ma daj za kafe...“. I dade mu ovaj taman za kafe jednu konvertibilnu marku.
Gledao Meha njega i marku u svojoj ruci, malu kovanicu, duplo lakšu od puščanog zrna, prošlo mu kroz misli svašta nešto, ali stisnuo ruku, iscijedio jedno srdačno, bar mi tako reče, hvala.
I izašao vani u burovitu mostarku noć, otišao u onu srušenu zgradu na liniji razdvajanja koju je 7 mjeseci smatrao i domom i rovom i zaklonom i grobom. Zavitljao je onu marku u rijeku koja mu je i sestra i djevojka i pomajka i drugarica i doktorica, da ne bi sebe zavitljao na stijene pored rijeke. Zavijao je to večer vjetar svom silinom mostarske bure, vidilo se zvjezdano nebo sve dole do dubravske visoravni. I Meha je zavijao, jače od vjetra, ali nije bilo nikog dovoljno hrabrog da uđe u njegov mrak i izvede ga. Svu noć je proveo u tom ostatku ruševnog bunkera, na propuhu, a temperatura je spala na rekordnih -15. Ujutro je dobauljao do prve kafane, zna da je naručio duplu lozu i ništa dalje. Probudio se u bolnici, okružen zabrinutom rajom, uplakanim roditeljima i isprepadanom djevojkom.
Otkad je izašao iz bolnice, raja ga paze, pije otad i lijekove redovno, a i roditelji sve rade da ga sačuvaju od stresa. Djevojka se trudila da ga razumije, priča mi, ubijeđen da bi se ona pomirila s njim samo da uspije naći kakav posao, a voli je kaže bezgranično, ali neće da joj dosađuje. Ne progoni je, ona njega povremeno nazove, nadaju se obadvoje da će on naći posao.
I tako je mojoj porodici ovaj zadnji dan Ramazana 1430. godine po Hidžri protekao u razgovoru o borbi nas Bošnjaka za državu u kojoj će ljudi imati pravo da budu ljudi, a neljudi imati mogućnost da nauče biti ljudi. Obećao sam djevojčici da ću je odvest na šehitska mezarja, da bi prestala plakat, jer oni što se bore za mir i istinu ne plaču, oni su sretni uvijek ma koliko malo imali.
A oni drugi, ma koliko puno imali, nikad nisu zadovoljni. I zato dragi ljudi BiH, sretan praznik vama koji ga slavite, dabogda ovog Bajrama vaš Meha našao posao i oženio se po Kurban bajramu i nikad više niko u našoj napaćenoj i bosoj, a ponosnoj zemljici, niko ne imao svoga Mehu kojem je kafa mjeroilo vrijednosti i nama i imana.
POSVEĆENO MALOLJETNIM BORCIMA OD ANONIMNOG POŠILJAOCA
